Oduvijek me jako zanimalo koliko točno naše današnje društvo vesla protiv naših prirodnih bioloških ritmova i tjera nas da funkcioniramo gotovo sasvim suprotno…
Ako kažem „rujan”, vjerojatno će svima pasti na pamet ista stvar: povratak s odmora, povratak na posao i u školu, nove aktivnosti, novi projekti, novi počeci! Kako bismo u listopad ušli s energijom na samom dnu…
Što se događa? Trebali smo nakupiti svu tu ljetnu energiju! Trebali bismo biti dovoljno odmorni i spremni za nove izazove! Zašto se onda povlačimo kroz razne obveze, praktički po inerciji?
Pozivam vas da u ovom razdoblju pogledate prirodu oko sebe…
Stabla koja počinju povlačiti sokove i lišće koje plamti poput zalaska sunca – posljednji tračak sjaja prije nego što se odvoji od grane i padne na tlo – voće koje doseže vrhunac svoje punine da bi potom istrunulo ako se ne ubere, sate svjetlosti koji se skraćuju i sate tame koji počinju prevladavati… Nisu to baš slike koje prizivaju bujan novi početak! Već, prije, početak postupnog opadanja, povlačenja energije.
Shvaćamo li, dakle, da dok sve oko nas teži odmoru i usporenom ritmu, mi očekujemo da živimo u razdoblju ekspanzije i viška aktivnosti?
Jasno je da nam naše tijelo, naš mozak i naša hormonska ravnoteža – još uvijek naviknuti funkcionirati po arhaičnim ritmovima koji prate tisućljetne ritmove prirode i svemira te ih nije briga za sve obveze koje smo si nametnuli ili s kojima se moramo suočiti – ispostavljaju račun. I tako se nalazimo s tegobama kao što su: pospanost, kronični umor, slabost, fizička i psihička iscrpljenost, manjak minerala, gubitak kose itd. Nismo mi ti koji su pogrešni! Pogrešan je ritam koji nam je nametnut!
Razdoblje jesenske ravnodnevnice razdoblje je podvlačenja crte u kojem je ključna riječ: ravnoteža. Kao ravnoteža između dana i noći, između svjetla i mraka. Sama riječ dolazi od latinskog aequinoctium, to jest aequus „jednak” i nox, genitiv od „noć”, dakle: „noć jednaka (danu)”.
To je razdoblje introspekcije koje zahtijeva da „spustimo loptu” kako bismo stali i podvukli crtu pod svoj život, svoje projekte; kako bismo vidjeli dokle smo stigli i koliko nam je puta još preostalo.
Jesen nas po svojoj prirodi povezuje s posljednjim obiljem žetve, s toplim napitkom koji pijuckamo pod dekicom u večernjim satima. U kojem si možemo dopustiti vrijeme za razmišljanje, u kojem imamo potrebu to učiniti.
Zato vas pozivam na ravnotežu. Odnosite se prema sebi s ljubavlju. Ako ste prisiljeni na brzi ritam, priuštite si više trenutaka odmora. Nastojte se ne preopteretiti obvezama i rokovima koji nisu strogo potrebni.
Vraćajući se životu po prirodnim ritmovima, sve postaje jednostavnije i naša psihofizička ravnoteža bit će nam zahvalna.
Tekst napisala: Kheoma Rizzo
