Na današnji dan borbe protiv nasilja nad ženama, ne želimo pričati o tome koliko je to pogrešno ili kako je moguće da, još i danas, postoje muškarci koji si daju za pravo vršiti nasilje nad ženom.

Činjenice su ionako javne: u prvih osam mjeseci 2026. godine na području Istarske policijske uprave zabilježeno je 327 kaznenih djela s elementima nasilja počinjenih na štetu žena, što je jedno više u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Od toga se, kako prenosi istrain.hr, 85 odnosi na slučajeve nasilja u obitelji, u usporedbi sa 78 u prvih osam mjeseci 2025. godine – sedam slučajeva više…

Posebno zabrinjava činjenica da se u cijeloj ovoj priči prečesto zaboravlja na najranjivije među nama — žene s invaliditetom. Kod njih nasilje često poprima drugačiji, tiši i nevidljiviji oblik. To nije samo fizičko naselje; to je svakodnevno nerazumijevanje njihovih stvarnih potreba, ignoriranje njihovih granica i neprestana borba s društvenim pretpostavkama i predrasudama koje im oduzimaju dostojanstvo i samostalnost. Kada društvo ili pojedinac pretpostave da znaju bolje od njih što im treba, ili kada se njihova ranjivost koristi za kontrolu, to je također duboki oblik nasilja.

Unatoč stalnim pokušajima podizanja svijesti u društvu, brojke rastu umjesto da se smanjuju. Gdje je problem? Zašto su kampanje podizanja svijesti o ovoj temi neučinkovite?

Možda bismo odgovor mogli pronaći u riječima engleskog pisca i pjesnika Williama Goldinga (dobitnika Nobelove nagrade za književnost i autora Gospodara muha):

„Mislim da su žene lude kada tvrde da su jednake muškarcima; one su odavno daleko superiornije.

Što god da daš ženi, ona će to učiniti boljim.
Ako joj daš sjeme, dat će ti dijete.
Ako joj daš kuću, dat će ti dom.
Ako joj daš namirnice, dat će ti gozbu.
Ako joj daš osmijeh, dat će ti svoje srce.
Ona umnožava i uvećava sve što joj se dade.

Stoga, ako joj daš smeće, pripremi se da primiš brdo sranja!“

Eto, ja ne vjerujem da je žena superiornija od muškarca; vjerujem da svatko ima svoje posebnosti i potencijale za stvaranje odnosa temeljenih na ravnoteži, suradnji i komplementarnosti.

No vjerujem da je točno da žena ima unutarnju sposobnost transformacije i stvaranja: od života do bilo čega drugoga. A ta ogromna moć oduvijek je plašila one koji ne vide vlastitu vrijednost. A kada moć ulijeva previše straha, obrambeni je odgovor podvrgnuti je, zatvoriti je u kavez, učiniti je bezopasnom.

Muškarac je, nesumnjivo, fizički jači i snaga je bila jedini instrument koji mu je stajao na raspolaganju kako bi se suočio s nečim nepoznatim i na nesvjesnoj razini percipiranim kao previše numinozno. Jer ga nitko nije naučio drugačije…

Rješenje za stvarno suočavanje s problematikom nasilja nad ženama, po mom mišljenju, nisu prosvjedi na trgovima, nisu dani posvećeni teoriji o poštovanju ili izložbe na kojima se prikazuju simbolične crvene cipelice… koji samo stvaraju dodatne podjele, na dubokoj razini, između ženskog i muškog univerzuma, perpetuirajući borbu bez kraja.

Yin i Yang se ne bore kako bi jedno prevladalo nad drugim. Oni se prožimaju. Gdje ne doseže jedno, doseže drugo; tamo gdje da bi postojalo, jedno treba drugo.
Rješenje je, dakle, u međusobnom poštovanju i osvješćivanju vlastite rodne jedinstvenosti: fizičke, biološke, psihološke, emotivne i socijalne; u prihvaćanju svačijih jakih strana, budući svjesni vlastitih i prihvaćajući tuđe. U otvaranju prema suradnji, izbjegavajući zamjenu uloga i rane koje ona uzrokuje.

Kada razmišljamo o paleolitiku i neolitiku, odnosno o razdoblju između 7000. i 1500. godine pr. Kr., skloni smo zamišljati ružnog, čupavog čovjeka s toljagom koji vuče ženu za kosu u pećinu. Ništa nije dalje od istine!

Prema povijesno-arheološkim istraživanjima Riane Eisler i Marije Gimbutas, nalazimo se, naprotiv, pred razvijenim, kreativnim i ravnopravnim društvom, duboko utemeljenim na svetom ženstvenom načelu.

Civilizacija je bila skladna: gospodarski rast i demografski prirast bili su u savršenoj ravnoteži, što je bio rezultat posebnog odgojno-obrazovnog sustava koji je odvojeno vrednovao žensko i muško načelo.

Naša vizija jest društvo koje teži tim značajkama — društvo u kojem se svaki pojedinac, bez obzira na spol, vrednuje prema svojim specifičnim posebnostima.

Društvo mira i suradnje u kojem svaka uloga ima svoju važnost za povećanje kako osobne, tako i zajedničke dobrobiti.

Gdje se ne promiče jednosmjerna jednakost, već ravnopravnost i vrednovanje spolnih specifičnosti.

Tekst napisala: Kheoma Rizzo