Mentalno zdravlje osoba s invaliditetom – razgovor koji ne smijemo izbjegavati
Kada govorimo o osobama s invaliditetom, najčešće razmišljamo o njihovim fizičkim potrebama, zdravstvenoj skrbi, pristupačnosti prostora ili svakodnevnim preprekama s kojima se susreću. Međutim, iza svih tih vidljivih izazova postoji i jedan dio života o kojem se još uvijek premalo govori – mentalno zdravlje. A upravo ono ima važnu ulogu u tome kako doživljavamo sebe, svoje mogućnosti, odnose s drugima i svakodnevni život.
Osoba s invaliditetom nije samo dijagnoza niti skup ograničenja. Ona je osoba sa svojim osjećajima, željama, potrebama, planovima i snovima. Zbog toga briga o unutrašnjosti ne bi trebala biti nešto dodatno, već sastavni dio brige o cjelokupnom zdravlju i kvaliteti života. Kada svakodnevni život postane izvor dodatnog pritiska.
Život s invaliditetom može biti ispunjen brojnim izazovima. Neki od njih proizlaze iz samog zdravstvenog stanja, dok su drugi posljedica društva i okoline koja još uvijek nije dovoljno prilagođena svima.
Nedostupne zgrade, otežan prijevoz, prepreke pri zapošljavanju, financijska nesigurnost ili teškoće u ostvarivanju zdravstvenih i socijalnih usluga mogu stvoriti osjećaj frustracije i bespomoćnosti. Kada se takve situacije ponavljaju iz dana u dan, nije neobično da počnu utjecati i na emocionalno stanje osobe.
Osim fizičkih i društvenih prepreka, važan je i osjećaj pripadnosti. Čovjek je društveno biće i svima nam je potrebna povezanost s drugim ljudima. Ako osoba zbog nepristupačnosti ili nerazumijevanja okoline ima manje mogućnosti za druženje, obrazovanje, rad ili sudjelovanje u zajednici može utjecati na tri važna čimbenika samostalnosti, sigurnosti i pripadnosti.
Zato je važno razumjeti da emocionalne poteškoće nisu nužno posljedica samog invaliditeta. Često na njih snažno utječu način na koji društvo tretira osobu, količina podrške koju ima i mogućnost da samostalno odlučuje o vlastitom životu.
Osobe s invaliditetom ponekad se mogu susresti s očekivanjem da moraju biti „jake“, pozitivne i hrabre bez obzira na okolnosti. No i osoba koja se svakodnevno suočava s izazovima ima pravo biti umorna, tužna, zabrinuta ili jednostavno imati loš dan.
Ne moramo uvijek biti jaki. Važno je dopustiti sebi da osjetimo ono što osjećamo. Tuga, strah, ljutnja, nesigurnost ili iscrpljenost nisu znak slabosti. Oni su dio ljudskog iskustva.
Ponekad je najteže upravo izgovoriti: „Nije mi dobro.“ Razgovor može biti važan početak. To može biti razgovor s članom obitelji, prijateljem, liječnikom, psihologom, psihoterapeutom ili drugom osobom od povjerenja.
Traženje pomoći ne znači da smo slabi. Naprotiv, prepoznati da nam je potrebna podrška znak je brige o sebi. Pri tome je posebno važno da psihološka i zdravstvena pomoć bude dostupna osobama s različitim vrstama invaliditeta. Nije dovoljno reći da pomoć postoji ako osoba do nje ne može fizički doći, ako komunikacija nije prilagođena njezinim potrebama ili ako su usluge financijski nedostupne.
Mentalno zdravlje zato nije samo osobno pitanje. Ono je i pitanje društvene odgovornosti.
Kada želimo pomoći osobi koja prolazi kroz teško razdoblje, često imamo potrebu odmah ponuditi rješenje. Međutim, ponekad osobi nije potrebno rješenje – potrebno joj je da je netko sasluša.
Umjesto rečenica poput „Moraš misliti pozitivno“ ili „Budi zahvalan/zahvalna, drugima je još teže“, puno više može značiti jednostavno: „Tu sam.“ Možemo pitati: „Kako ti mogu pomoći?“ ili „Želiš li razgovarati?“
Takvim pristupom pokazujemo da osjećaji osobe nisu nevažni i da ne mora kroz svoje teškoće prolaziti sama.
Briga o sebi što uključuje emocionalnu i mentalnu dobrobit osoba s invaliditetom ne može se svesti samo na individualne savjete. Potrebno je stvarati društvo u kojem osoba ima stvarnu mogućnost sudjelovati u svakodnevnom životu. To znači omogućiti pristupačno obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvenu i socijalnu skrb, kulturne i sportske aktivnosti te ravnopravno sudjelovanje u zajednici.
Kada osoba može donositi odluke o vlastitom životu, razvijati svoje sposobnosti, raditi ono što voli i biti dio zajednice, povećava se i osjećaj samostalnosti, vrijednosti i pripadnosti. Zato pristupačnost nije samo pitanje fizičkih rampi i dizala. Pristupačnost znači i mogućnost da osoba bude viđena, saslušana i uključena.
Ovo je tema o kojoj trebamo govoriti češće i otvorenije. Ne zato da bismo invaliditet povezivali s izazovima psihološke prirode, već zato da bismo priznali ono što je zajedničko svim ljudima – svatko od nas ima emocije, potrebe i trenutke kada mu je potrebna podrška.
Kada počnemo slušati bez osuđivanja, kada prestanemo pretpostavljati što osoba može ili ne može i kada joj damo prostor da sama govori o svojim potrebama, stvaramo društvo u kojem se ljudi osjećaju sigurnije i prihvaćenije.
O njemu trebamo brinuti svakoga dana – kroz razumijevanje, podršku, uključivanje i međusobno poštovanje.
Svaka osoba zaslužuje biti saslušana, prihvaćena i uključena. A briga o mentalnom zdravlju jedan je od važnih koraka prema životu u kojem invaliditet ne određuje granice nečijih mogućnosti.
Tekst napisala: Antonella Moscarda
