Mnogi gluhoću smatraju medicinskim problemom koji treba liječiti. Sluh je jedan od najvažnijih preduvjeta za uredan razvoj govora jer se govor uči slušanjem. Najveći utjecaj na kvalitetu govora ima vrijeme nastanka oštećenja: predjezično ili zajezično,a na sam jezik utječe više čimbenika: rana komunikacija, stručna pomoć i obrazovni standard okruženja, prvenstveno obitelji.
Prema javno dostupnim podacima u svijetu se javlja trend depatologizacije gluhoće. Naime,gluhoća se ne smatra invaliditetom, već različitošću. Taj se trend sedamdesetih godina prošlog stoljeća prvenstveno počeo javljati u zajednicama gluhih. Ista je teza razolucijom UN-a regulirana i zakonom u mnogim zemljama svijeta: Švedska, Nizozemska, Danska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjeverna i neke zemlje južne Amerike, Australija, Rusija pa i Slovenija.
Gluhoća onima koji zajezično ogluše doista predstavlja težak problem, nedostatak koji zahtjeva medicinsku, psihološku i audiološku intervenciju i rehabilitaciju, no ne treba ju smatrati invaliditetom, već različitošću. Smatram da je na zajednici, da se gluhu djecu već od ranog djetinjstva integrira u društvo, a ne da ih se izolira u posebne ustanove. Pri tome je ipak potrebno poštovati percepciju vlastitog identiteta svake gluhe individue. (Ivasović, 1999.) Tako rezultati istraživanja Bat-Chava i Lindermayer (1996.) ukazuju da 24% gluhih u Americi ima identitet čujućih osoba i gleda na svoju gluhoću isključivo iz medicinske perspektive. Tu skupinu čine zajezično gluhi i oni obrazovani u oralnim školama. U Hrvatskoj je taj postotak puno, puno veći, prvenstveno zbog oralnog načina školovanja i dugotrajnog zabranjivanja znakovnog jezika te veliki broj djece s kohlearnim implatatima. Nasuprot njima, predjezično gluhi koji komuniciraju znakovnim jezikom u razvijenim zemljama smatraju se jezičnom i kulturnom manjinom, a ne osobama s invaliditetom. Oni traže manjinska prava i službeno priznavanje znakovnog jezika. U Americi je npr. ASL peti najupotrebljivaniji jezik (Lane i sur. 1996.). Zalažu se za uvođenje bilingvalno-bikulturalnog obrazovanja jer se pokazalo da je isključivo oralna metoda (kao što je to činila Poliklinika SUVAG u Zagrebu) dovela do obrazovnog zaostajanja gluhih.
Gluhi su, smatrajući da nitko od onih koji donose odluke nema dovoljno znanja ili empatije za gluhe da bi bio u poziciji zadovoljiti sve njihove potrebe, razvili i političke strukture, centrirane oko Gallaudet University u Washingtonu, prvog sveučilišta za gluhe u svijetu. Gluhe, osim što povezuje isti jezik (znakovni jezik),povezuje i način doživljavanja okoline te slična iskustva sa svakodnevnim problemima u svijetu osoba koje čuju.
Ipak, mnogi “stručnjaci” posvećuju cijeli život “normaliziranju” i
integraciji predjezično gluhih kako bi ih pripremili za društvo koje ih na
koncu teško ili nikako ne prihvaća. Unatoč tolikom trudu da ih se nauči
razumljivom govoru, većina predjezično gluhih ima slabo razumljiv govor.
Primanje jezika oštećenim kanalom, bez obzira na to koliko ga umjetnim načinom nastojali popraviti, ipak u velikoj mjeri razultira deficijentnim govorom.
Kultura gluhih je srce zajednice gluhih širom svijeta. Jezik i kultura nerazdvojni su. Oni se isprepliću i prenose kroz generacije gluhih. Zajednica gluhih ne temelji se na zemljopisnoj blizini. Zajednicu gluhih čine kulturno gluhi ljudi u zajednici koja koristi isti znakovni jezik (npr. Američki znakovni jezik), i koji cijene njihovu tradiciju, povijest, književnost i kulturu. Kultura gluhih postoji jer gluhi ljudi nakon završetka školovanja razvijaju vlastitu mrežu kako bi ostali
u međusobnom kontaktu. Većina njih članovi su zajednice gluhih putem kojih se organiziraju sportski susreti (turniri, međunarodna natjecanja, Olimpijada Gluhih), društvena i kulturna događanja: predstave, izložbe, putovanja i sl.
Time osiguravaju da se njihov jezik i tradicija sačuvaju, razvijaju i prenose na sljedeće generacije.
Jezik i kultura međusobno su povezani I znakovni je jezik svakoj gluhoj osobi koja ga koristi iznimno važan i bitan zbog njihovog intelektualnog, društvenog, jezičnog i emocionalnog rasta. Međutim, da bi se precizno definirao standard znakovnog jezika, mora postojati kultura koja je ugrađena u jezik. Svaka jezična i kulturna skupina ima svoj način gledanja i izražavanja načina kako vide i tumače svijet te u njemu komuniciraju.
Kultura se, dakle sastoji od jezika, vrijednosti, tradicije, normi i identiteta (Padden,1980.). Kultura gluhih ispunjava svih pet socioloških kriterija za definiranje kulture. Jezik se odnosi na izvorni vizualni kulturni jezik gluhih (znakovni jezik) s njegovom sintaksom (gramatikom ili oblikom), semantikom (vokabular ili sadržaj) i pragmatikom (društvena pravila uporabe).
Vrijednosti u zajednici gluhih uključuju važnost jasne komunikacije za sve, kako u smislu izražavanja tako i razumijevanja. Zajednice i udruge gluhih važne su zbog prirodne socijalne interakcije koju nude. Tradicija uključuje priče zadržane u životu kroz generacije gluhih, njihova iskustva i očekivano sudjelovanje u kulturnim događanjima gluhih. Norme se odnose na pravila ponašanja u zajednici gluhih. Sve kulture imaju oblike ponašanja koja se smatraju prihvatljivim. Za gluhe osobe to uključuje privlačenje nečije pažnje na odgovarajući način, korištenje izravnog kontakta očima i ispravnu upotrebu dodira po ramenu. Norme
ponašanja često uzrokuju međukulturalne sukobe između gluhih i čujućih, kada pojedinci dožive krivu percepciju namjera drugih. Identitet je jedna bitna komponenta cijele osobe. Prihvaćanje da je netko gluh i da je ponosan na svoju kulturu i tradiciju bitna je karakteristika kulture gluhih.
Gluhim osobama pri interakciji u zajednici gluhih komunikacija teče bez problema jer ne ovisi o posredniku (tumaču), što omogućava razvoj socijalnih vještina i samopouzdanja. Kultura gluhih se ne uči kroz periodična iskustva. Kultura gluhih živi se svakodnevno – poput disanja.
Ona predstavlja način neovisnog života, uključujući mogućnost donošenja odluka, slobodan izbor i koji se odnosi na slobodan način kretanja, poput odlazak prijateljima i sl.
Udoban život, ne usamljen i ne život u izolaciji. Aktivan u zajednici gluhih, doprinositi boljitku članova udruga gluhih i nagluhih. Takav život, čini punim i smislenim život koji je u Hrvatskoj nažalost otežan zbog teritorijalne udaljenosti i malog broja gluhih, posebno mladih gluhih.
To je razlog moje aktivnosti u Europskom Forumu mladih gluhih, u Forumu mladih HSGN, u Udruzi gluhih i nagluhih IŽ i u Udruzi osoba s invaliditetom grada Rovinja. Želje i planove za nove projekte kojima bih dokazala da nemam invaliditet već sam samo različita.
Vjekoslava Sošić