empathy in action-ERASMUS+ projekt

U periodu od 06.09.2021. do 15.09.2021. prisustvovala sam u projektu pod nazivom „Empathy in action“  u Švedskoj. Projekt je sufinanciran od strane Evropske unije, a od zemlja članica Evropske unije osim Hrvatske sudjelovali su djelatnici iz Italije, Francuske, Španjolske, Engleske, Grčke, Bugarske, Estonije i Nizozemske. Sveukupno bilo nas je dvadeset i pet polaznika.

Glavne teme bile su Socijalni teatar i Nenasilna komunikacija. Projekt je bio podjeljen u tri faze: u prvoj fazi smo mi polaznici učestvovali u nekoliko vođenih radionica Socijalnog teatra i Nenasilne komunikacije. Nakon sudjelovanja imali smo teoretska predavanja sa istim voditeljima kako bi mogli sami stvoriti kvalitetnu strukturu i sadržaj radionice koju smo u drugoj fazi projekta (lokalna faza) sami vodili. Dakle u drugoj fazi održali smo radionicu društvenog teatra i/ili nenasilne komunikacije prilagođenu ciljanim korisnicima na svom području rada.

U mojem se slučaju radionica održala u sportskoj dvorani hotela Eden, 21.12.2021. Bilo je prisutno četiri člana Udruge DOI – ADA, a radionica je bila dramskog tipa. Radionica je uspiješno provedena, a cilj je bio da se kroz dramske igre potaknu slijedeće vještine: razvijanje mašte, abstraktno razmišljanje, svijest o tijelu te razvijanje uzajamnog povjerenja i podrške unutar grupe.

U trećoj fazi projekta u periodu od 08.01.2022. do 13.01.2022. ponovno smo se okupili u Švedskoj kako bismo razgovarali i podijelili dojmove i povratne informacije iz lokalne faze projekta.

Voljela bi podjeliti sa vama dobrobiti Nenasilne komunikacije i Društveno angažiranog Teatra.  Nenasilna komunikacija ili tkzv. NVC (Non Violent Comunication) je pojam kojeg je razvio klinički psiholog Marshall Rosenberg početkom 1960 – ih godina kada je počeo razvijati novi pristup u rješavanju sukoba.

Prosječnom pojedincu obično nije očito da “normalna” svakodnevna komunikacija najčešće uključuje oblik nasilja kao npr. etiketiranje, kritiziranje, osuđivanje sebe i drugih. Ponekad mislimo da pomažemo komentarima poput „I meni se nekad baš tako desilo..“ ili „Ja bi na tvom mjestu..“ ili „Nisi ti ništa kriv/a“ a u biti zapravo odmažemo jer upadamo u riječ i odmičemo fokus na nas umjesto da se potpuno posvetimo osobi koja nam se povjerava.

 

U Nenasilnoj komunikaciji fokus je na “prisutnosti” slušaoca više nego na pokušaju bilo čega promijeniti ili riješavanja problema. Na predavanjima prakticirali smo NVC radom u grupama. Svaki je pojedinac podjelio s grupom nekakav postojeći problem a mi ostali smo se toj osobi potpuno predali bez ikakvog verbaliziranja naših osobnih mišljenja. Kada se tako predajemo kao slušaoci onda slušamo svim svojim bićem. Ne kometiramo, ne izlažemo svoje osobno mišljenje, ne etiketiramo, kritiziramo ili osuđujemo. Jednostavno slušamo. Na taj način dajemo prostora osobi koja je „u problemu“ da dobije osjećaj da je to vrijeme samo njoj posvećeno, da ima mogućnosti se izraziti u potpunosti, te da se s osobom empatično povežemo. (Neki drugi nazivi koje koriste različiti treneri za NVC su: Compassionate Communication, Mindful Communication and Connecting Communication).

Socijalni teatar ili društveno angažirani teatar je forma teatra koja nije orijentirana izuzetno prema izvođenju predstave nego prema procesu stvaranja. Jedna od najvažnijih komponenti je učenje kroz grupni proces stvaranja. Dakle zajedno sa našim korisnicima pišemo, smišljavamo, evaluiramo i vježbamo ideje koje će se pretvoriti u predstavu. Takve predstave najčešće uključuju i društvene poruke, ili npr. nude soluciju nekakvom društvenom problemu.

Tokom projekta upoznali smo se sa slijedećim oblicima društveno angažiranog teatra: „Process drama“, „Community theatre“, „Site specific theatre“, „Forum theatre“ i „Physical theatre“.

 

Process drama je metoda poučavanja i učenja u kojoj učenici i nastavnik/ca rade u ulogama. Učenici i nastavnici zajedno stvaraju zamišljeni dramski svijet u kojem nešto uči ili se rješavaju problemi. Publike nema. Npr: vile i vilenjaci dok se šetaju po šumi uče o vrstama lokalnih biljaka u toj šumi.

Community Theatre je teatar koji je vezan za zajednicu. Štogod se zajednici dopada oni to izvode. Voditelj/ica se ne mješa u izboru izvedbe nego pomaže grupi da ostvare željenu izvedbu.

Site specific performance je usko povezan sa lokacijom izvedbe. Performans postoji da bi se poručila nekakva poruka o lokaciji. Npr: prisvajanje javne površine.

Forum Theatre: Kazalište potlačenih je interaktivan s publikom i postoji da bi se prikazale opresije u zajednici i moguće solucije istih. Sastoji se od tri elemenata: glumci, Joker i publika. Glumci prikazuju kratke scene u kojima je vrlo konkretno prikazan problem opresije ili diskriminacije. Joker uspostavlja kontakt između glumaca i publike i potiče publiku na diskusiju. U svakom trenu publika može promjeniti scenu ili ishod problema, te po želji zauzeti mjesto glumaca. Forum teatar je svojevrsna proba za realnost, mesto za isprobavanje rješenja, gdje se pojedinci/ke osnažuju da djeluju i da se suočavaju s problemima svoje zajednice.

Physical theatre: Orientiran je prema neverbalnoj izvedbi. Istražuju se i utjelovljuju različiti materijali, forme i elementi; niski, srednji i visoki pokreti; prostor u nama i izvan nas; komunikacija sa samim sobom, sa ostalima oko nas, sa cijelim svijetom. Fizički teatar možemo upotrijebiti tako da istraživanjem svih tih elemenata kreiramo likove (Character creation) ili pokrete (Viewpoints) koji će spontano proizaći iz nas.

Ovi su koncepti samo nekoliko od oblika socijalnog teatra. Postoji cijeli jedan svijet dramskih igara koje možemo upotrijebiti kao alat za učenje ili u terapeutske svrhe.

 

Lara Venier